sarajevo bascarsija

Sarajevo

Sarajevo ljubavi moja…

Tako nekako i Kemo pjeva o jednom gradu na Balkanu…
Hmmmm, vratimo se na početak priče….

Bilo jednom jedno obećanje. Neki bi rekli ludom radovanje… Bogu hvala, obećanje je ispunjeno. Vidio sam i ja Sarajevo.

Svi putevi vode u Sarajevo

sarajevo-001Sarajevo je glavni grad BiH do kojeg se dolazi vrlo jednostavno, dapače, iznenađujuće jednostavno. Prvi kontakt nakon prelaska granice Republike Hrvatske, prvo zaustavljanje je bilo u Bosanskom Brodu. I onako usput priupitao sam jednog Brođana kuda najbrže za Sarajevo a čovjek mi odgovorio na semaforu desno i onda samo pravo, ni lijevo ni desno, samo pravo. I fakat, nakon nekih 250 km «samo pravo» stigoh u Sarajevo. Doduše bilo je jedno skretanje na autoput A1, al tabla bila da se može i dalje pravo. I još jedno skretanje sa autoputa desno, al moglo se i pravo, odnosno ravno. I na tom prvom kontaktu shvatio sam da je Bosna vrlo jednostavna zemlja bez mnogo komplikacija kao u nas. Sve je nekako bez nekog pritiska, nekako je opuštenije, a opet kao da se više radi. Jedini logički zaključak je da svi putevi vode u Sarajevo.

Dolaskom u hotel, poklon dobrodošlice nije bilo ni cvijeće nit su bile voćke, bile su baklave. Taman što treba nakon nekih 6 sati vožnje. Nitko se nije bunio što smo stigli u 11 sati u jutro, samo je komentar bio, oklen vi tako rano, što ste u noći krenuli… al soba je bila spremna… Negddje oko 14 sati krenusmo prema Sarajevo centru, onako laganini pješke, nekih 3,5 km uz sunčano vrijeme i mirise pokošene trave. Osjećaj, hmmm, ne znam, nisam imao taj osjećaj da sam negdje, kao da sam doma. Nisam čovjek od velikih kulturnih znamenitosti, volim to pogledati, al nije ono da moram ući u svaku crkvu, svaki muzej… više sam za doživjeti grad ko stanovnik nekog mjesta. Pokušavam se ponašati kao i doma, kad mi se fotka fotkam, kad mi se pije kava, kahvenisem, tako da sam doživio grad na jedan svoj način. Shvatio sam već poputu, a naročito kad hodam po ili uz cestu da sarajlije i nisu neki vozači što se pravila tiče. Nek mi nitko ne zamjeri, al ti vozači kao da i ne vide zeleno za pješake, a nit pješaci vide svoje crveno svjetlo. Ima i onih koji uredno stanu, al to je valjda tako svugdje samo se kao starncu i turistu valjda zamijete prvenstveno ona druga ponašanja jer ipak se malo više pazi nego doma. Da, i doma se to isto radi… al eto, morao sam pronaći neku zamjerku.

Sarajevo Centar / Baščaršija i shopping

sarajevo bascarsijaSpuštanjem prema gradu, iako je sve ravno, al recimo da je centar dolje, vidi se novi utjecaj Ujedinjenih Arapskih Emirata više nego ičega drugog. Sarajevo shopping cenrar kao da je preslika nekog centra iz Dubaija, svjetleći paneli, moderna staklena gradnja, kao da i nisam na balkanu, a s druge strane Baščaršija kao u 19-tom, 20-tom stoljeću, ako ne i prije. Ima tu svega i jako su ljubazni ljudi i vole pričat. Sarajevo Shopping centar me naveo na jedno razmišljanje, možda krivo a možda i pravo. Sarajlije, odnosno Bosanci ne vole kratit ništa, vole sve dogačko i natanane, kako piju kahvu tako i u dućanima. Recimo, oni ne vole baš MNG, nekako im draži Mango, P&B im je Pull and Bear… možda zato i nemaju C&A il H&M, nekako to nije to. Taxi isto tako, oni imaju Sarajevo Taxi, Crveni Taxi, Žuti Taxi, Samir & Emir Taxi, Paja Taxi, Moj Taxi i još mnogo drugih taksija koji svaki od njih više puta prođe po cesti nego na našim ulicama svo taksisti zajedno. Barem mi je takav dojam. Doduše kao da Žuti Taxi malo kiksa, al zato Crveni rastura. Samir & Emir Taxi su možda i bolji al imaju svakakvih kolora vozila pa ih je malo teže uočiti jer ima još nekoliko & Taxija.

Nekako mi se samo nameće način razmišljanja bosanaca, kao što već i napisah, jednostavnost, tako da osim Moj Taxi, postoji i Moja Banka. Nemreš fulat da i oćešKoja je tvoja banka? Moja banka!? Pa ti vidi jel to pitanje il odgovor. Ima takvih primjera više, al ovi su vrh. Naravno, postoji u Sarajevu i Raiffaisen, UniCredit, Intesa San Paulo, Sberbank i što ja znam koje sve banke ne, ali Moja Banka je vrh vrhova. Svaka čast za još jednu originalnu ideju, originalni naziv. Koja je tvoja banka? Moja banka!?

sarajevo ćevabdžinicaDolaskom na Baščaršiju kao da je vrijeme stalo, dolaskom na Miljacku kao da je nebo plavije, miris čevapa i pita naprosto zove da se nešto pojede, kao dugo nismo, a nargila barovi i kafane zovu na još jednu kahvu. Mene su učili, kad sam bio mali, da postoji turska kava i espresso, međutim danas sam shvatio da postoji bosanska kahva i espresso, dok ova druga nema nikakve draži na Baščaršiji. Nije mi palo na pamet da uopće naručim espresso, jer on je za neke druge krajeve, a to i tako pijem doma. Bosanska kahva je ona prava, iz fildžana na metalnom tanjuriću iz malih šalica od dva puta i pije se satima. Uz nju još kocka šećera i rahatluk lokrum da slučajno ne prifali šećera i da se zaokruži priča o duševnom miru, al i da se malo odmore noge nakon duge šetnje. Kao da je sve na svom mjestu iako me ugodno iznenadilo da se uredno izdaju fiskalni računi dok doma ponekad negdje osjetim i dozu nelagodnosti zbog izdavanja istih, kao da govore nekim nečujnim glasom, dal baš moram… I da, Sarajevo ima fiskalizaciju, Bosna ima fiskalizaciju…

Cijene, to je priča za sebe. Svi govore da je Bosna jeftina, možda za neke i jest, za mene je ko i doma, više manje… Ne pušim pa mi 4,5 maraka (oko 18 kn) ne znači ništa o uštedi od nekih 7 kn po kutiji al pijem kahvu pa mi 1,5 marka kao nešto znači ušteda od nekih 2 kn po zaustavljanju, dok u nekim kafićima 2,5 maraka je aman taman knap ko i doma. Starke su oko 120 maraka, AirMax od 180-280 maraka, traperice od 40 maraka… pa vidi se to i doma po multi nacionalnim cijenama na etiketama, ništa jeftinije. E da, laminat je 5,5 maraka/m2, al to mi nažalost ne treba.

sarajevo gradska vjecnicaSarajevo u proljeće, svakao za preporučiti. Lijepo i ugodno, ne previše toplo a opet za malo uhvatit kolora, grad za odmorit dušu i pročistit misli i umorit tijelo za bolji san. Mjesto za divit se lokalnim umjetnicima je svakako Gradska Vjećnica koja je bila spaljena i uništena od strane srpskih agresora i nanovo renovirana i još se uvijek renovira. Zanimljivo je to da na zidu nema ni jedne pločice nego su sve rukom ocrtane kao i svi ukrasi i zidovi u zgradi, tako da su bojom zamjenjeni i mramorni stupovi i keramičke pločice i svi ukrasi. Svakako vrijedi i više od 2 marke koliko stoji ulaz. A kad se izađe i pređe cesta, uz zvuke automobila i Miljacke može se negdje gore vidjeti i groblje što podsjeća na neko drugo vrijeme.

Šećući gradom ne može se ne zamijetiti multijezičnost i velik broj stranaca koji dolaze u Sarajevo, tako da mi se čini da je Sarajevo pravo turističko središte. Nije to ni tako čudno, ipak je glavni grad, pa i Zagreb i Beč i Amsterdam i Pariz i London posjećuju mnogi turisti, pa zašto ne i Sarajevo. Međutim, nekako sam imao dojam da je netko od tih stranaca odabrao Sarajevo za život i studiranje a ne samo kao slučajni prolaznici. Možda je to samo neka moja percepcija prije i poslije, al mi se jako dopalo to što nitko ne gleda nikoga, ne proučava, što možeš biti opušten i naravno što razumiješ jezik… E da, ko da sam doma. Svakako zanimljivo…

sarajevo papa ivan pavaoNakon šetnje vrijeme je i da se nešto zamezi. Ponovno na Baščaršiju pa na ćevape. Napokon svoj na svome… Inače volim ćevape pa mi to nije bilo ništa strano za probat al me iznenadio jogurt. Baš mi nekako pasao. Sunce, ćevapi, kajmak, kapula i jogurt, kod Želje, naravno. Bilo poslije i kod Hođića a ostalo nisam ni zapamtio. Shvatio sam da mi nekako više pašu dve petice nego jedna desetka, al već bilo vrijeme za povratak doma pa ću to iskoristit pri slijedećem posjetu. Pite na kilu još je jedno iznenađenje jer mi je došlo da naručim onako kilo od oka al sam bio kao znam koliko mi dosta pa samo naručio pitu i dobio aman taman knap da se najdem… i opet jogurt. Nakon toga nemreš ništa osim kahve i jedno sat-dva sjedenja. A što se kahve tiče, osim bosanske tucane kahve koja je nekako u simbiozi sa Baščaršijom tu je i pretežno Franck kava, kapucchino, machiato, toplo mijeko, hladno mlijeko, nekako dosadno kao doma. Jedina razlika je što je Sensation voda od Kiseljaka pa se nemre švercat doma za povratnu naknadu, iako je etiketa identična. Tko bi rekao, Sensation se nit uvozi nit izvozi nego svatko svoju vodu pije.

Vrelo Bosne

sarajevo vrelo bosneKad je lijepo, toplo i sunčano vrijeme, a Sarajevo je odabir mjesta za odmor, svakako se treba posjetiti i Vrelo Bosne. Predivan park prirode koji je idealna za odmor i punjenje baterije. Za razliku od Baščaršije koja jednostavno miomirisima poziva na konzumaciju pita i ćevapa, sjedenjem satima na kahvi i odmaranjem lagani, na Vrelu Bosne je više neka vrsta laganini šetnje i uživanje u zvucima prirode ili vode. Čak i labud dolazi pozdraviti ukoliko se dovoljno dugo sjedi i ne radi ništa. Stvarno nešto što smiruje i odmara. Može se na Vrelu Bosne nešto i prigrist u Restoranu Labud, neki sladoled, recimo kad pitaš imate li pistacio, konobar odgovori ko iz topa, ma ne znam ti ja to, ja inače donesem čokoladu, vaniliju il lješnjak… I naručih čokoladu i lješnjak uz veliki upitnik oklen mi pistacio… Tek kad smo izlazili i ponovno prošli pored restorana, skonto sam da je sladoled Ledo i da se nešto zeleni – pistacio. Od tuda mi pistacio… Još jedan primjer kako periferni vid može sugerirati mozgu što želi. Al to je već psihologija kojoj ovdje nema mjesta, il se možda varam?

Nakon ugodne šetnje i odmora u prirodi krećemo opet prema Sarajevo centru i oporavak u nekom od shopping centara. I tu ima svega i svačega, za gledanje nego za kupovinu, kako to i biva u centrima. A kako to i biva, iz centara se izlazi nakon onog čuvenog zvona koje označava kraj radnog vremena. I tada, kada se izlazi iz centra, nastaje jedan od aktivnih problema koje Sarajevo opterećuje, psi lutalice. Toga stvarno ima al ni to mi nije bilo tako strašno kao što je izgledalo u nekim tv reportažama. To mi opet dalo na znanje da baš i nije sve tako kako izgleda na televiziji. Hm… još će bit da i ono što je objavljeno na Facebooku nije točno. Znači li to da se nešto desilo i ako nije objavljeno na Facebook? Sad se već pomalo bojim i za sebe i za svijet oko sebe. Jesam li uopće ovo trebao pisati? sarajevo avazJesam li uopće trebao izvući ovakve zaključke ili sam se jednostavno trebao prepustiti osjetima stvarnog svijeta oko sebe, mirisima i zvukovima, bojama i osjećajima. Jutrom budi zov vrana prije mobitela, miris proljeća čim se otvori prozor, zeleno drveće i sreća odmora… to je život.

Rezime, ma što god to značilo…

Dal smo zaboravili uživati u sitnicama? Dal je važnije objaviti status il uživati u ljepoti prizora? Dal je ljepše fotografirati ili doživljavati sliku u stvarnosti? Dal je bolje uživati u trenutku il taj trenutak zabilježiti za neka druga vremena?

Mislim, vjerujem, da je to sve dio trenutka. Ovaj put pokušao sam kombinirati sve navedeno iako znam da je to nemoguće, al pokušao sam. Pokušao sam uživati u sitnicama, u ljepoti prizora i doživiti sliku u stvarnosti. Pokušao sam fotografirati dijelove i segmente i zabilježiti ih za neka druga vremena. Pokušao sam napraviti fotke detalja i zabilježiti Sarajevo kako sam ga doživio na taj prvi pogled. Pokušao sam uživati bez nekog plana i programa. Pokušao sam spavati i ne opterećivati se time dal sam nešto propustio il nisam vidio. Bit će još prigode, vjerujem u to. Bio sam, vidio i odmorio se… Bilo je zanimljivo i ponovilo se, pa makar još jednom prošao identičnim cestama i gledao iste prizore, iako nikad više neće biti isto. Bit će poznato a osjećaj… o tome slijedeći put…

 

YouTube link: Kemal Monteno – Sarajevo ljubavi moja

-783-

One Reply to “Sarajevo ljubavi moja”

Comments are closed.